Naš novi premijer dolazi iz Kanade i tu zemlju često ističe kao uzor. Književnik Josip Novaković u dva nastavka piše kako, zapravo, izgleda život u Kanadi

Kanada se smatra obećanom zemljom. Ne, doduše, onom iskonskom obećanom zemljom. Prva poslije Izraela je Amerika, odnosno Sjedinjene Američke Države, a tek se za drugo mjesto tuku Australija i Kanada. Ipak, mnogi ljudi misle – a postoje i istraživanja koja to potvrđuju – da je Kanada danas najpoželjnija zemlja na svijetu.

Čak i u Sjedinjenim Državama, kad sam tamo živio kao punopravni američki građanin, često mi se Kanada činila boljom alternativom, uglavnom zbog američkih političkih prilika. Za vrijeme Vijetnamskog rata deseci tisuća mladih ljudi duge kose pobjegli su iz Sjedinjenih Država u Kanadu i tamo ostali.

Već je za vrijeme onih bolnih godina Reaganove konzervativne vladavine moja žena znala govoriti da bismo trebali poći u Kanadu. “Ako uspiješ tamo naći neko dobro mjesto na fakultetu, mogli bismo odseliti.”

Čak i psihološki gledano, iz pozicije Sjedinjenih Država, kad pogledate na kartu, velika su ta prostranstva na sjeveru koja biste poželjeli upoznati. Talijani tako žele doći u Hrvatsku; Hitler je htio u Englesku; Hrvati hoće u Njemačku, itd. Možda Talijane doista izluđuje što je Hrvatska većim dijelom sjevernije od njih, pa baš zato vole dolaziti na istočnu obalu Jadrana.

U Sjedinjenim Državama, ako želite nekamo pobjeći s istočne obale, s područja od Bostona do New Yorka, onda morate na zapad – Go West Young Man! – govorila je ona krilatica u doba osvajanja Amerike, “Pođi na zapad, mladi čovječe!”.

Danas tako možete sve do Los Angelesa, no kamo onda? Ili na jug, prema Meksiku, na pušenje pejotla ili obalom prema sjeveru, u države velikih komuna, u Oregon i Washington. No, kad dođete na kraj države Washington, više nemate kamo. Ostaje vam jedino Kanada. Da, Kanada! Cilj vašeg puta je Vancouver.

Istina, možete i dalje na sjever, u Aljasku, kao onaj jadnik kojega je opisao Jon Krakauer u svojoj sjajnoj knjizi “U divljini”. Čovjek se nasmrt smrznuo u napuštenom školskom autobusu, u podnožju planine McKinley. No, u konačnici, nakon lošeg razdoblja vladavine Ronalda Reagana i još gorih godina tate i sina Bush, konačno sam dobio ponudu da predajem u Montrealu.

“Prihvaćam”, rekoh. “Kanado, evo nas!”

Moje svojedobno preseljenje u Sjedinjene Države uglavnom je dobro prošlo. Isprva sam bio malo iznenađen time da na američkima ulicama, kako u Clevelandu, tako i u drugim gradovima, čak i u New Yorku, uglavnom nema ljudi. Kao i da se ljudi tako puno tamo smiju, a tako malo govore. Prije svega, to mi bila prilika da zaboravim sve ono jugoslavensko pranje mozga, što od komunista, što od moje baptističke crkve.

U Americi sam prihvatio drugu vrstu pranja mozga, no tada sam već na svojoj strani imao teoriju relativnosti. Shvatio sam da se iste stvari mogu sagledati na više načina, ovisno o kutu gledanja, ideologiji i igri na koju pristaješ. Sada, nakon trideset godina boravka u Sjedinjenim Državama, počelo mi je nedostajati onodobno američko slobodoumlje, kako sloboda ponašanja, tako i sloboda razmišljanja. Pomislio sam, pa možda to ponovo doživim sada, u Kanadi?

Ostavio sam posao na Sveučilištu Pennsylvania i dobio mjesto redovitog profesora na Concordiji, u Montrealu. Odmah sam dobio trogodišnju radnu dozvolu, s mogućnošću produljenja, u skladu s trilateralnim NAFTA sporazumom. No, rečeno mi je da nakon tri godine, valja imati sređene papire, da kao emigrant dobijem dozvolu stalnog boravka u Kanadi. Mislio sam da će uz pomoć institucije u kojoj radim taj postupak priznavanja statusa biti dječja igra. Rečeno mi je da će Sveučilište pokriti troškove i za mene i za cijelu moju obitelj, što iznosi oko tri tisuće dolara. Štoviše, povezali su me i sa stručnjacima koji pomažu oko priznavanja useljeničkog statusa, kako bih se što bolje uputio u cijeli proces.

Nisam odmah pokrenuo cijeli postupak, tako me tijekom druge godine boravka nazvao pročelnik mog odsjeka i rekao mi da požurim s cijelom procedurom, jer je u mom ugovoru pisalo da ostajem raditi na Sveučilištu nakon isteka trogodišnjeg ugovora jedino ako imam sređene sve papire oko stalnog boravka. Ako, pak, to ne sredim u roku od tri godine, da će mi eventualno produžiti ugovor na još dvije godine, ali da ne mogu garantirati moje ranije planirano stalno namještenje. Drugim riječima, da neću dobiti otkaz jedino ako ih uspijem uvjeriti u to da sam im neophodan sve do kraja svog radnog vijeka.

Ovo što slijedi tek je sažetak procesa koji je doista poprilično potrajao. Prva službenica s kojom sam razgovarao, mlada brineta jakog francuskog naglaska, objasnila mi je da se tu radi o sistemu bodovanja. Što si mlađi, dobiješ više bodova. Što je tvoje obrazovanje bolje, opet dobiješ još više bodova. A ako govoriš francuski, pogotovo u Quebecu, dobiješ najviše bodova. Ako pak ne govoriš francuski, to ti je veliki minus. Napravila mi je malu križaljku.

“Evo”, reče. “Od ukupno 80 bodova koliko vam treba, vama nedostaje najmanje 40. Naravno, ako uz sve ovo nemate i policijski dosje. Imate li policijski dosje? Ne? Dobro da nemate. Zapravo”, nastavi, “imate šanse jedino ako ste VIP. Jeste li netko jako poznat ili slavan?”

“Ne, ja sam obični profesor, pisac. Ali, možda bi pročelnik katedre s mog fakulteta mogao nešto napuhati o meni. Da, zapravo sam siguran da će moj pročelnik s Concordije reći da me tamo trebaju.”

“Dobro”, reče ona. “Jer vam je to jedina šansa. Neka pročelnik, ili još bolje dekan cijelog fakulteta nešto pošalje o vama, jer ste, budimo realni, zapravo prestari.”

Jebi ga, pomislih. Za društvo koje se diči jednakošću svih svojih građana poprilično su diskriminatorni prema starijoj populaciji. Hoće li me poslati u Auschwitz sada kad im je postalo jasno da imam 54 godine?

“Čak i ako se pročelnik zauzme za vas”, nastavila je, smiješeći se zavodljivo, “i dalje ćete morati srediti sve ostalo. Ne bih vas željela plašiti, ja nisam predstavnica vlasti, ali željela bih da znate što vas čeka.”

Rečeno mi je da moram nabaviti prijepise svih svojih svjedodžbi i diploma, od srednje škole nadalje; zatim, da nabavim policijsku potvrdu (da nisam kažnjavan) iz svih gradova u kojima sam boravio duže od šest mjeseci, kako u Sjedinjenim Državama, tako i drugdje, prevedeno i ovjereno na engleskom jeziku; zatim zdravstvenu potvrdu (da nemam HIV, TB, ni sifilis) i potvrdu da nikada nisam vozio pod utjecajem alkohola, ni droge. Uz to sam trebao priložiti i popis svih mjesta, s adresama na kojima sam ikada boravio duže od mjesec dana, zatim gdje sam sve putovao, s točnim datumima. A ja sam se prilično i seljakao i naputovao. Živio sam sveukupno u više od stotinu mjesta i gradova. Sve me to poprilično zaprepastilo. Samo u SAD-u sam živio u barem deset država duže od šest mjeseci, a da ne govorim o Rusiji, Hrvatskoj i Srbiji. Kako uopće nekome padne na pamet da se sve to nekako može prikupiti?

Dakle, počeo sam pisati i slati pisma državnim tijelima svih država u kojima sam ikada živio. Moja supruga i ja posjetili smo ruski konzulat gdje nas je susretljivi konzul uvjerio da ćemo brzo dobiti potvrdu da je sve bilo u redu s našim boravkom u Rusiji, da samo moramo platiti 200 dolara, svaki, i da mu ostavimo svoj telefonski broj. Kad moskovski ured potvrdi da je sve u redu, on će nas nazvati. Nije se nikad javio.

Nakon toga smo žena i ja otišli u Pennsylvaniju, na policijsku stanicu gdje smo morali dati otiske prstiju. Da, Kanađanima su trebali i otisci prstiju uzeti u zemlji iz koje dolaziš kad tražiš stalnu dozvolu boravka, kao i potvrdu o nekažnjavanju. Dobro. Sljedeći korak bile su diplome. Pisao sam na Yale, na University of Texas, u Austin i na Vassar. Za svaku potvrdu o diplomi morao sam posebno platiti. Prilično me iznenadilo kad su s Yalea za potvrdu tražili 150 dolara. Nekim uredima je trebalo i dva mjeseca da mi pošalju tražene dokumente.

Tako je već prošlo više od šest mjeseci a da ja još uvijek nisam skupio sve što mi je bilo potrebno. Možda bi sve to išlo lakše da sam se svojedobno pojavio na uručenju diploma. No, kad vjeruješ u kontrakulturu, tada ti se čini da je sve to u redu, sve dok za ovakva uvjerenja kasnije ne moraš debelo platiti. Koga vraga su im trebale sve te ovjerene svjedodžbe? Koga danas zanima koju sam ocjenu dobio na seminaru o Heideggeru? Najluđe je to što sam dobio čistu peticu, i to od nekog pijanog francuskog profesora. Već je to trebalo biti dovoljno da dobijem dozvolu stalnog boravka, ako se mene pita. Ali nije.

Doduše, dobio sam četvorku iz predsokratovaca, od nekog vrlo tvrdoglavog profesora koji mi je tridesetak godina kasnije pisao da ga posjetim u New Yorku. Ni tada još nije zaboravio moje neobične argumente s ispita. Još su ostale moje ocjene iz Novog Sada – to sam morao dati prevesti i ovjeriti, a sve je bilo napisano na ćirilici. Kako da objasnim lošu ocjenu iz, recimo Obrane i zaštite? Zaista mi nije bilo jasno što će im sve to, kad to ionako neće nitko ni pogledati.

I dok sam ja polako dobivao dokumente koji su stizali iz Ohija, Connecticuta, Teksasa i Minnesote, nazvala me pravnica koja je vodila moju aplikaciju za dozvolu stalnog boravka. “Smjesta dođite u moj ured!”, naredila mi je. Izgledala je još ljepše nego prvi put. “Imam dobre vijesti za vas”, reče. “Govorite li vi francuski?” “Jedva.” “Ali brzo učite, zar ne?” “Nekada jesam. Ali, bojim se da je to vrijeme prošlo.” “Dobro, zar ne možete naučiti francuski za dva, tri mjeseca?” “Pokušat ću, ali nisam baš sasvim siguran. A kako?” “Upišite tečaj. Čitajte Becketta i Flauberta u originalu. Gledajte francuske filmove. Ako bude trebalo, platite si i privatne satove, konverzaciju, ili si nađite francusku ljubavnicu.” “Sviđa mi se kako ste mi složili program.” “Da, jer ako dovedete svoje znanje francuskog do nekog malo višeg srednjeg stupnja, neće vam biti potrebne sve one diplome, prijepisi, niti policijske potvrde. Osim one o nekažnjavanju iz Sjedinjenih Država. I da, više vam ne trebaju one potvrde iz gradova u kojima ste boravili. Bit će dovoljna savezna potvrda.” “Znači da sam sve ove tjedne protratio uzalud?” “Nemojte očajavati. Dobro je da i sami znate da nemate nikakav policijski dosje, a one diplome i prijepisi vam i dalje trebaju radi saveznog imigracijskog ureda. Iako, kad vas prihvate u Quebecu, na saveznoj razini će biti lako.

I tako sam počeo grozničavo učiti francuski, gledao sam filmove Truffauta, Godarda i Rohmera. No, nisam našao francusku ljubavnicu, iako sam si našao prelijepu učiteljicu francuskog s kojom sam razgovarao za po 20 dolara na sat. Čitao sam Flauberta i Beckettova Godota. Uspio sam položiti viši srednji stupanj. Vlasti Quebeca poslale su mi poziv da dođem srediti pitanje stalnog boravka tri mjeseca kasnije. Da se nisam potrudio oko jezika, trebalo bi mi za to više od godinu dana, no već sam bio izgubio šest mjeseci. A tko zna koliko će još trajati čekanje dokumenata od saveznih vlasti.

Moje znanje francuskog ipak je mnogo toga ubrzalo. No, dobro, sada je još trebalo sve srediti na saveznom nivou. Kad te Quebec hoće, onda te nitko više neće odbiti. Quebec je danas u Kanadi ono što je bila Hrvatska u Jugoslaviji; ono što je Katalonija Španjolskoj. Naime, Quebec je pokrajina o kojoj savezne vlasti moraju posebno voditi računa. Jer bi se u protivnom cijela federacija mogla raspasti. Dakle, ako me Quebec hoće, onda sam na konju. Super. Završio sam s ispunjavanjem savezne aplikacije, no onda su me nazvali iz ureda za pomoć oko legalizacije emigrantskog statusa. Nije mi se javila ona moja savjetnica nego neka druga. Pitao sam što je s onom mojom, no ova druga pravnica rekla mi je da je ona na porodiljnom. Da čeka bebu.

“Vi imate jedan problem”, rekla mi je moja nova savjetnica. “Vi ste naveli da ste sada u svom drugom braku. Treba nam potvrda da ste se razveli od svoje prve supruge.” “Kakva potvrda? Pa jasno sam naveo da sam se razveo.” “Treba nam i sudsko rješenje. Prvo vjenčani list, a onda i rješenje o razvodu. I treba nam i vjenčani list za brak s vašom drugom suprugom. To je radi osiguranja od bigamije. Bigamija u Kanadi nije dopuštena.” “Ali ja nisam bigamist!” “To ćete tek dokazati i to sudskim dokumentom. Nekada se znalo događati da bigamisti dovedu dvije svoje obitelji i onda bi koješta krenulo po zlu.”

Morao sam, dakle, ući u trag Barbari, svojoj prvoj ženi. Ona je diplomirala na nekoj filmskoj školi i nisam je vidio dvadeset i pet godina. Uspio sam je nekako pronaći, jer je, srećom, bila u imeniku u Miamiju. Napisao sam joj mail, a ona je brzo odgovorila. “To ćemo začas srediti”, rekla mi je. “Kako to misliš?” “Udala sam se za onog pravnika koji nam je sređivao papire oko rastave. Sjeti se, ti si se zafrkavao dok smo sređivali sve što je trebalo, a onda te on pitao, ‘što ti ne valja kod nje?’. Ti si mu tada odgovorio, ‘ništa. Ako ti se dopada, zgrabi je. Mogu je preporučiti’. I on te poslušao. Kad smo završili sve oko rastave i nakon što si ti otišao, on me nazvao i predložio da se nađemo. Ubrzo smo se vjenčali i sada imamo troje djece. Najstariji studira medicinu. Zašto nas ne bi posjetio? A on će ti prirediti sve potrebne potvrde. No, mogu ti poslati i poštom, ako tako radije hoćeš.”

Posjet Miamiju zimi i nije bio tako loša ideja. Moja je kćer pošla zajedno sa mnom. Ispalo je da je Barbarin drugi muž zadrti republikanac s kolekcijom oružja vrijednom dvadesetak tisuća dolara. Pričao mi je da iz hobija ide loviti medvjede po Rusiji i Aljasci. Bio je kod njih tada još jedan gost koji je počeo zbijati šale, govoreći mu da je oružjem zaluđeni desničar, tako da se ovaj povukao u svoju sobu. Zabrinulo me što se taj tip vrlo lako mogao vratiti s tim svojim skupim oružjem i sve nas lijepo pobiti. Uostalom, takve se stvari u Americi događaju. Dobrano sam se iznojio tijekom večeri, popio puno odličnog španjolskog vina Rioja, a drugog dana mi je taj pravnik dao kopije svih potvrda o rastavi. Doista nisam znao da će i ovo biti nužan korak prema mojoj dozvoli stalnog boravka u Kanadi, no bilo je upravo tako. Sada je moja aplikacija na saveznom nivou bila umalo gotova.

Sljedeći korak. Liječnički pregledi. Sve je u redu, malo povišeni krvni tak, no svi drugi u obitelji su bili zdravi. Još su mi samo postavili jedno pitanje. Imam li, odnosno jesam li ikada imao tuberkulozu. Rumunjski liječnik, također nedavni doseljenik, temeljito me pregledao. Trebao sam mu jednostavno odgovoriti da nisam nikad imao tuberkulozu. Bez obzira što bi testovi možda mogli pokazati da sam nekada davno od toga bolovao. Uostalom, nema li trećina zemaljske kugle pozitivan nalaz na tuberkulozu? No, aktualna dijagnoza uvijek se može provjeriti rendgenom. A zapravo sam nekad davno doista imao tuberkulozu, barem mislim da jesam, u dobi od sedam godina, još u Jugoslaviji. Gotovo pune dvije godine sam stalno imao temperaturu i kašljao kao lud, toliko da sam se čudio kako nisam vlastita pluća ispovraćao po zidu i krevetu. Doista. Nakon toga je uslijedio kronični bronhitis. A onda je svega toga nestalo. Ozdravio sam, počeo puno trčati, itd. Iako sam sada napravio rendgenske snimke pluća, kao i cijela moja obitelj, mene su snimili još nekoliko puta.

Nakon toga Savezni imigracioni ured mi se nije javio godinu dana. Ja sam njih pokušao dobiti, no bez uspjeha. Moja je aplikacija završila u Buffalu. Međutim, radi mjera štednje su Savezni imigracioni ured u Buffalu zatvorili i moja je prijava poslana u Ottawu. Pokušao sam dobiti nekoga i u Ottawi, da bi mi konačno rekli da su moji papiri poslani Detroit. Bio sam na rubu da usred neke snježne oluje sjednem u auto i odem u Detroit i sam uzmem te svoje proklete papire.

Prošla je još godina dana, a onda sam dobio obavijest da moram otići na Kliniku za plućne bolesti, na još jedan pregled. Nakon očitanja ranijih rendgenskih snimki, morao sam napraviti još jednu seriju. Opet? Pa zar nisam napravio dovoljno rendgenskih snimki? Desetak puta su me i onda snimali, u Jugoslaviji. Poslije još i u New Yorku. Imaju li oni to namjeru ubiti me rendgenom? Žele li ustanoviti koliko tih prokletih zraka moja pluća mogu izdržati? A nisam nikada bio pušač. Ovo je već zaista bilo previše. Bolnica je jedno od najposvećenijih mjesta zdravstvenog sustava obećane zemlje Kanade. Ispred mene je u čekaonici bilo najmanje pedeset ljudi. Većina ih je kašljala, neki su jaukali, a neki samo sjedili i tmurno gledali pred sebe. Pojavila se neka medicinska sestra s krvavom uniformom na sebi i takva nekoliko puta prošetala pred nama. Pomislio sam da su nekome možda upravo izvadili pluća. Doista, zar se nije mogla barem presvući? Što je htjela postići šetajući tako pred nama, onako umazana krvlju, a svejedno nasmiješena, u prostoriji punoj tek pristiglih emigranata koji toliko kašlju?

Kasnije me pregledala jedna liječnica, predstojnica McGillove Klinike za plućne bolesti. “Znate”, rekla mi je, “vaše rendgenske snimke su savršene. No, oni su imali i snimke koje ste radili prilikom vaše prve aplikacije. Nisu vas ni trebali slati ovamo. Na vašem mjestu doista bih se razbjesnila da su me samo tako poslali ovamo”. Ja, međutim, više nisam imao snage biti bijesan. Budimo realni. Dovoljno sam dugo živio u Jugoslaviji. Mene zapravo ništa ne može dosita razbjesniti. Potpisala mi je sve potrebne dokumente. “Vi ste zdravi”, reče. “Ovo bi sada trebalo biti u redu.” I bilo je u redu, ali smo zbog moje iskrenosti odgodili cijelu priču još cijelu godinu dana. Bio sam na milosti i nemilosti pročelnikova ureda, no Fakultet mi je jednostavno produžio ugovor i sve je bilo u redu, osim što su me noću budile paranoidne misli da će nas sve zajedno istjerati iz Kanade i da ću ostati bez posla. Do tada sam mislio da je paranoja bila povlastica istočne Europe, Balkana ili jugoistočne Azije. Do tada sam mislio i da je uvijek dobro govoriti istinu, no iz svega ovoga sam shvatio da ne mora nužno biti baš tako.

“O izumirućem umijeću laganja”, jednočinka Oscara Wildea, upozorava upravo na to. On kaže, naime, da uopće nije zdravo stalno govoriti istinu. S njime se danas mogu složiti. Naši papiri za dozvolu stalnog boravka stigli su nakon dvije i pol godine. Nakon što smo predali još nekoliko fotografija, još potpisanih papira i još puno toga se naplaćali i konačno predali prijave za dokumente koji će potvrditi naš status u kojem nam je dozvoljen stalni boravak. Osobne imigracijske karte stigle su nam nekoliko mjeseci kasnije, poštom. Sveučilište mi nije nadoknadilo troškove konverzacijskih satova francuskog s onom ljepoticom, niti za testove koje sam položio, sve zajedno više od tisuću dolara. No, ne zamjeram im. Sada sam na putu da postanem pravi Kanađanin. Sada imam pravo zatražiti i jednu od najtraženijih putovnica na svijetu.

Doista, sve do nedavno, kako se ispostavilo, većina je terorista tražila upravo kanadsku putovnicu. S američkom je uvijek nešto sumnjivo. Puno bolje kotiraju Novi Zeland i Kanada. Zdravi, druželjubivi i čak vrlo lijepi ljudi, pa ti nikome ne bi učinili ništa nažao. Gledajući sve to sada, unatrag, trebalo mi je dobra tri mjeseca da skupim sve potrebne papire kako bih uopće mogao zatražiti stalnu dozvolu boravka, iako je Sveučilište na koje sam bio pozvan i na kojem sam već radio, garantiralo za mene. Čitao sam da se pod devet godina vladavine premijera Stephena Harpera broj uspješno riješenih aplikacija za stalnu dozvolu boravka u Kanadi smanjio za pedeset posto. Tako sam jednom naletio na nekoliko srpskih radnika u nekoj trgovini gdje se prodavala jeftina odjeća. Rekli su mi da bi svi htjeli ostati u Kanadi, ali da znaju da to uspije tek svakom dvadesetom od svih koji se prijave. Da je najvažnije dobro popuniti prijavnicu. I da je to najvažnije, to kako se prijava ispuni. I da za to zaista trebaš biti genij. Da je nekad bilo lakše, ali da je pod Harperovom vladom postalo puno teže. Ne sjećam se baš svega što su mi rekli, ali to je otprilike bilo njihovo iskustvo.

Dobro, dvije godine kasnije više nije bilo Harpera. On je bio tek loša imitacija Busha. Tada je moja kćer htjela kupiti majicu na kojoj je pisalo PMILF. Ako znamo da je MILF kratica za “Mother I want to fuck” – Majko, ja bih vas htio je*ati – onda je jasno da novi akronim skraćuje “Prime Minister I want to fuck” – odnosno “Premijeru, voljela bih se poje*ati s vama.” Kanada je dobila svog Johna Fitzgeralda Kennedyja. Istina je da je JFK bio u stanju pročitati i zapamtiti 1000 stranica na sat, dakle da je bio čisti genij. To, doduše, Justine Trudeau nije u stanju. Ali jako dobro izgleda i postao je silno popularan. No, evo, sada je i Hrvatska dobila kanadskog premijera. Možda nije vrijeme za tiskanje nekakvih sličnih slogana na majicama, no čovjek bi možda doista mogao pomoći Hrvatskoj. Kako bi vam on mogao pomoći? Tu sam prilično pristran. Jer bih želio da umjetničkoj sceni krene malo bolje. U Kanadi oko 1,5 posto budžeta odlazi na umjetničke djelatnosti. To je otprilike četiri puta više (gledano u relativnim odnosima) nego u Hrvatskoj. No, tome onda treba dodati još jedan posto od budžeta samog Quebeca.

A postoje i dodatni izvori za financiranje neovisnih umjetnika i pisaca. Usput budi rečeno, pisanje se ne smatra umjetničkim poslom, no povremeno se uspijevamo ubaciti u tu skupinu. Ovdje u Kanadi pisci obično dobiju godišnje nešto novca za svaki svoj objavljeni naslov koji se nalazi u kanadskim knjižnicama. Obično to bude oko 700 dolara po naslovu. Dakle, ako objavite puno knjiga, dobijete i puno novca i uz to još imate pravo na porezne olakšice. Ali, da biste ostvarili taj status, ponovo morate ispuniti gomilu formulara. Još se nisam prijavio za tu saveznu potporu koja se dobiva od knjižnica, ali hoću. Da, kao emigrant sa stalnom dozvolom boravka imam ista prava kao i da imam kanadsko državljanstvo. Iako sam i dalje u šoku od hrpe papira i formulara koje sam morao ispuniti da bih ovdje mogao ostati. Ipak, obećavam da ću prikupiti sve što bude trebalo.

Ako, pak, to ne učinim, preostat će mi jedino da počnem tumarati gradskim ulicama Montreala, recimo po jednoj od glavnih, Ulici St Catherine, po kojoj bih mogao i glasno psovati i voditi neoplatonske dijaloge sam sa sobom. Oni koji uspješno svladaju ispunjavanje i predaju papira, u Kanadi nemaju nikakvih problema. Oni kojima to ne uspije, oni ispadaju iz sustava i preostaje im jedino ulica. Nekoć su sve te poludjele ljude zbrinjavali po bolnicama i klinikama. No, to je postalo preskupo. Radi mjera štednje od toga se odustalo prije nekoliko desetaka godina. Nije im se dopustilo da ostanu po tim skupim bolnicama. Tako oni danas po ulicama pjevaju Jimija Hendrixa, spavaju po kojekakvim rupama na minus dvadeset i uglavnom brzo umiru. Pitam se, brine li itko o tim ljudima? I kako je došlo do toga da se Kanada smatra obećanom zemljom?

Preveo Saša Drach (nastavlja se)…

Izvor: Jutarnji

Reply
Share this

Leave a Reply

NAJNOVIJE