Sloboda danas nije u modi. Krajem osamdesetih bilo je drukčije. Tada se svijet dijelio na onaj koji se nalazio zapadno od imaginarne i stvarne željezne zavjese, i one koji su bili istočno od zavjese

Na zapadnoj strani vladalo je učenje kako nema slobode društvene zajednice bez slobode pojedinca. Na istočnoj je strani još uvijek prevladavalo mišljenje kako sloboda nije moguća bez društvenoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Sloboda pojedinca bila je odložena do trenutka u kojem će, prema vjerovanju, društvena svijest nadvladati individualni egoizam, i kada će biti ostvaren komunizam. Na kraju je pobijedilo zapadno mišljenje. Ljudi naprosto nisu bili spremni da neizvjesno dugo čekaju da se ostvari sloboda. U to se vrijeme na sve strane govorilo o slobodi.

Miljenko Jergović

Danas se o njoj uglavnom šuti. Sloboda je demode i sve češće se sasvim ozbiljno govori da sloboda manjine ugrožava većinu. Recimo, sloboda migranata, političkih ili ekonomskih, to je zapravo svejedno, da se naseljavaju na Zapad. Ili sloboda osoba drukčijih seksualnih izbora da s osobama istih ili sličnih takvih izbora žive svoj život na način na koji ga živi takozvana seksualna većina. Sloboda ljudi da misle i vjeruju u nešto drugo. Svejedno šta.

Slobodna zona prostor je u kojem se ne ustanovljava što je većinsko, a što manjinsko mišljenje. Zona u kojoj je sloboda drugog i drukčijeg mjera vlastite slobode. Tako ja to doživljavam opijen vremenom u kojem sam odrastao, u kojem je sloboda bila temeljno pitanje ljudskosti. Nekako ne želim navikavati se na ovo vrijeme. Bilo mi je teško izabrati tri filma. Zato što se skoro svaki od filmova na ovogodišnjoj Slobodnoj zoni mogao naći u mom izboru. I mogao sam birati na više različitih načina, po više osnova. Na kraju sam se odlučio da svojim izborom kažem nešto o sebi i o svom doživljaju slobode, ali i o zajednicama između kojih živim živeći u Hrvatskoj i doživljavajući njoj susjedne zemlje kao dio vlastitoga kulturnog i identitarnog prostora. Prostora bliskosti i slobode.

Film “Srbenka” jedan je od važnijih dokumentarnih filmova snimljenih u južnoslavenskim zemljama nakon 1990. Nastao na rubu jedne kazališne predstave, posvećene djevojčici koja je 1991. zajedno s roditeljima ubijena u Zagrebu, jer je, po mjerilima njezinih ubojica, bila pogrešne nacionalne pripadnosti, on govori o drugoj djevojčici koja je, trinaest godina kasnije, s užasom i golemom tugom otkrila da je iste te nacionalne pripadnosti. U međuvremenu je, naime, stvoren svijet po mjeri ubojica one prve djevojčice, u kojem se podrazumijeva da ne valja biti ono što je bila ona, a valja biti ono što su bili oni.

Srbenka je vrlo osobna priča koju možemo gledati zahvaljujući hrabrosti, ali ne toliko autora filma, nego njezinih aktera, koji su pristali da njihova nevolja bude vidljiva. Je li nevolja biti drugi i biti manjinac? Da, to je u svijetu u kojem je sloboda izašla iz mode najveća zamisliva nevolja. Istovremeno, kao u svakome dobrom romanu, filmu, usmeno ispričanoj priči, osobna priča najednom biva pričom stotina, hiljada, možda i milijuna ljudi. Svatko od nas je u određenoj konstelaciji – Srbenka. Samo što će neki to sakriti ili će imati sreće da nitko ne primijeti. Manjinci se dijele na one čije manjinstvo biva većinski problem i na one koji imaju više sreće.

Film “Na vodi” jedan je u nizu dokumentarnih i igranih filmova Gorana Devića koji govore o raspadu svijeta u kojem smo prethodno živjeli i o prelazu u novi svijet. Možemo to nazvati tranzicijom iz socijalizma u tržišni kapitalizam i u (sve manje) liberalnu demokraciju, a možda je riječ i o nečemu drugom: o pustošenju gradova, njihovom propadanju, duhovnom, moralnom i fizičkom. Goran Dević važan nam je na dva načina. Prvo, on je darovit autor, maštovit pripovjedač, koji komponira sjajne simfonijete uz pomoć filmskih slika, politički i kulturni aktivist, koji ne haje što ostaje u manjini. Dević je veliki redatelj malih filmova. Ali on je i još nešto, što je za Slobodnu zonu i za naše zazivanje slobode posebno važno. Kada je kulturna zajednica, i famozna državna agencija za film, počela iskazivati neraspoloženje prema njegovom pogledu na svijet i na film, te njegovoj potrebi da snima baš takve filmove, Dević je slegnuo ramenima, nabavio opremu, stvorio svoj mali gerilski studio i nastavio raditi kao da ga nije briga. To je njegov način borbe. Volim i njegov način i njegov film.

Film “Okupacija 1968” nesumnjivo je remek-djelo iz oblasti kulture sjećanja. Riječ je i o sjajnom filmu, ali nama je u ovom slučaju ipak važnija kultura sjećanja. Od zajedničke provale trupa i tenkova iz Sovjetskog Saveza i bratskih socijalističkih zemalja u nejaku Čehoslovačku, koja se prethodno opila gutljajem slobode, prošlo je pedeset godina. Čini se da je to dugo, veoma dugo vrijeme, zato što autori filma iz “okupatorske” perspektive uspjevaju ispričati jednu Česima i Slovacima vrlo blisku priču. Možemo li zamisliti da takva priča bude ispričana kod nas, između naših zemalja i naroda, o događajima koji su se zbili ne prije pedeset, nego prije sedamdeset i pet ili stotinu godina? Neka takva priča između Srba i Hrvata? Toliko je povoda i tema iz velike povijesti koja je satirala male ljude. Takav film je, nažalost, između nas nemoguć. “Okupacija 1968” uči nas kulturi sjećanja. Dragocjeno.

Eto, rado bih se s ova tri filma poslužio za autoportret. Nisam ih snimio, a svejedno su moji. To je čarolija kina.

(Iz kataloga festivala Slobodna zona)

Reply
Share this

Blic online