Jedan sustav vrijednosti, kakav god da je bio, srušen je, a za gradnju novog nije bilo vremena jer je domoljubna pljačka bila puno važniji element zidanja novih nacionalnih svijetova. Vrijeme o kojem piše Krleža nauljalo je dasku po kojoj je fašizam olako uplovio u život miliona ljudi. Nije teško zaključiti da nas naše vrijeme prirema na neki novi oblik istog fašizma – kaže Rajko Grlić. Čuveni reditelj, profesor univerziteta u američkoj državi Ohajo, osvojio je i publiku i kritiku filmovima “Ustav Republike Hrvatske”, “Karaula”, “Čaruga”, “Za sreću je potrebno troje”, ”Štefica Cvek u raljama života”, “Samo jednom se ljubi” i da ne nabrajamo dalje, a nedavno je osvanula vest da, radeći na scenariju u četiri ruke sa Antom Tomićem, sprema novi film. I to po izvanrednom Krležinom delu “Na rubu pameti”!

I dok smo, zahvaljujući internetu, uspostavljali kontakt, razmenjivali pitanja i odgovore, virus korona je već uzimao maha. I danak. Naravno da je, takođe, morao biti tema.

U međuvremenu, kao da nevoljama kraja nema, dogodio se, na veliku žalost, i zemljotres u Zagrebu.

Iz daleke Amerike, u nedelju uveče, uz odgovore stigla je i beleška i o tome koliko ga je i to pogodilo.

– Od zore sam na vezi s prijateljima i znancima. Strah i briga. Stanovi su izokrenuti, zidovi i plafoni popucali, žbuke otpale, ljudi pokušavaju barem privremeno složiti prostore koje ne smiju napustiti. Nesreća na nesreću. Barem možemo komunicirati preko svih tih mreža…

“Bila dakle ljudska glupost, božije djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se zaogrnula pozivima, zvanjima, činovima… Ljudska je glupost mračna snaga pod nama”, napisao je Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti”, a upitan šta mu je bio motiv da o tom delu radi film, Rajko Grlić kaže:

– Motiv je ponikao iz vrlo jednostavnog pitanja koje muči mnoge među nama; da li pojedinac može nešto učiniti protiv gluposti, nedostatka elementarnog građanskog morala i pljačke s kojima se ovdje vlada, zagađuje život, uništava nada, tjera na odlazak. Kako to pitanje neodoljivo podsjeća na ona koja je u tridesetima, vrlo sličnom vremenu ovom našem, postavljao Miroslav Krleža, učinilo nam se da bi njegov roman ”Na rubu pameti” mogao biti sjajna polazna točka za jedan put u propitivanje života oko nas danas.

Kada sam vas pitala da li ste raspoloženi za intervju, odnosno da odgovorite na pitanja rekli ste da ćete to učiniti „iz svoje tihe američke izolacije“, a šta ona za vas znači?

– Dio godine živim u malom univerzitetskom gradu u srcu Amerike. Zgrade od crvene cigle, zeleni travnjaci. Prije par godina proglašen je najljepšim malim univerzitetskim gradom Amerike. Ukratko idilični pejsaž. Jedina prava ulica ima više od dvadeset velikih barova. U petak naveče treba istovremeno opslužiti preko 20.000 žednih studenata. Danas su ti barovi zatvoreni, univerzitet je zatvoren, studenti su poslani kućama, nastava se odvija preko interneta. Otvoreni su još samo dućani hrane i apoteke. Grad je potpuno pust. Stariji od 65, a ja sam tu granicu davno prešao, zamoljeni su da ostanu kod kuće i da ne izlaze. Evo u toj sam tišini i miru.

Korona je tema koju je nemoguće preskočiti. Kako izgleda svakodnevica u Americi?

– Korona je sve promijenila, ne samo život Amerike nego i čitavog svijeta. Veliko je pitanje kako će on izgledati kada se i ako jednom riješimo korone. Da li će taj virus biti crta koja razdvaja “stari” od “novog” svijeta, ”stari” od “novog” načina življenja? Zadnjih sam nekoliko godina proveo u veselju vjerujući da sam prošao manje-više sve moguće nevolje. Očito nepromišljeno i krajnje preuranjeno veselje.

Šta su pretežni medijski sadržaji, a o čemu se razgovara nezvanično preko društvenih mreža, telefona…?

– Ljudi su postali strašno brižni. Razni Skajpovi, fejstajmovi, imejlovi uglavnom služe da se raspitujemo kako je tko, govori se o svakodnevnim stvarima, receptima, djeci… Izmjenjuju se fotografije, muzike, vicevi, smiješni klipovi… Taj internetski intimni svijet postao je utočište u koje bježimo u strahu od sve glasnije kakofonije nesretnih vijesti.

Kako vi doživljavate problem virusa korona, kako gledate na uzroke, kako na posledice? Šta nam virus korona donosi, šta odnosi… Ima li korelacije sa onim što je čovek radio i uradio u ekologiji, zakonom profita u ekonomiji…?

– Kako nisam veliki pristalica teorija zavjera, ne pokušavam slagati neke imaginarne korelacije između raznih svijetova, bolesti i politika. Ne vjerujem da je zemlja ravna ploča niti da je korona došla da uništi korporativni kapitalizam. Na simboličkom nivou – naravno da će ova nova kuga biti neka prelomna crta nakon koje će se formirati neki drugačiji svijet. Bolji ili gori? Pravedniji ili još nepravedniji? Ne znam. Ja sam pesimista koji se nada sretnom kraju.

Vratimo se Krležinoj knjizi i vašem budućem filmu. U središtu romana, između ostalog, sredovečni je intelektualac koji se u nekom trenutku usudio reći šta misli i kroz njegov život/priču Krleža vivisekcira, ukratko, društveno moralno blato. Šta su po vama tu ključni momenti?

– Prvo da razjasnim odnos scenarija i Krležine knjige. Na samom početku, zapanjeni sličnošću vremena o kojem piše Krleža i ovog našeg, Ante Tomić i ja krenuli smo s vrlo jednostavnom idejom da osuvremenimo “Na rubu pameti” i prilagodimo svijetu oko nas. Ali kada smo ozbiljno uronili u roman shvatili smo da je to jedan veliki esej, sjajan esej koji ne treba dirati. Da bi pretvaranje tog impresivnog “monologa o moralu” u film bilo čisto silovanje knjige. Želeći da ostanemo u duhu romana, odlučili smo uzeti samo njegovu premisu i na njoj graditi sasvim novu priču. Zato na scenariju ispod naslova i piše “Nadahnuto djelom Miroslava Krleže”. I kod nas je advokat glavno lice ali on, za razliku od Krležinog, praveći vivisekciju društva – ne odustaje. A to neodustajnje ide kroz ljubavnu priču u scenariju koja nosi radnju. Ukratko; krenuli smo od Krležinog pitanja i pokušali ga varirati u ovom vremenu. Kao što u džezu klavir odsvira neku temu, a ona, kada je preuzme saksofon, dobije ne samo novu boju zvuka već kroz varijacije postaje i gotovo nova tema.

Roman na izvestan način fokusira simbole obezglavljenog vremena koje nema ni intelektualnog, ni moralnog, ni estetskog lica…

– A to je točno ono što nas ponovo okružuje. Jedan sustav vrijednosti, kakav god da je bio, srušen je, a za gradnju novog nije bilo vremena jer je domoljubna pljačka bila puno važniji element zidanja novih nacionalnih svijetova. Vrijeme o kojem piše Krleža nauljalo je dasku po kojoj je fašizam olako uplovio u život miliona ljudi. Nije teško zaključiti da nas naše vrijeme, svojom sličnošću, svojim nacionalizmima, populizmima, svojom pohlepom, priprema na neki novi oblik istog fašizma.

Lik u romanu je nastojao da izađe iz sistema laži i manipulacije. Nije li Krleža kroz to predočio društvene mehanizme lomljenja svakog otpora bahatosti, samoživosti, zlu?

– Da. On je u suštini bio veliki moralista. Skeptični pravednik. Govorio je stvari koje nisu bile drage malograđanskom duhu. Veselilo ga je to “kleinburgersko” zgražanje nad njegovim knjigama, dramama pa i samim životom. Zato i danas, ili točnije rečeno pogotovo danas, nije omiljeno ime koje se često spominje ili citira.

Čini se kao da je na neki način proročki budući da je pisan krajem tridesetih godina XX veka?

– Mislim da bi se trebalo reći da je roman tačan, ne samo proročki jer biti proročki na ovim prostorima i nije neka nedokučiva disciplina. Ovdje se teme A, B i C rondoidno ponavljaju i kako stvari stoje ni korona neće uzdrmati taj vječni povratak istih nosioca gluposti.

Po romanu, između ostalog, mogli biste reći da je (svaka) pobuna osuđena na neuspeh ali ako na to pristanemo šta onda? Nismo li se bez ideje o pobuni, promeni, samoosudili na gubitak smisla, a time i života (u ime životarenja)?

– Mi tu Krležinu tvrdnju pokušamo propitati, dovesti u sumnju. Nema smisla da prepričavam radnju, ali mogu reći da se naš junak ne predaje, ne srlja, ali ni ne odustaje. Jer inače… Da, u pravu ste. Bez pobune nema života.

Scenario radite sa Antom Tomićem, a to miriše i na duhovitost. Duhovitost kao eskapizam ili kao način gledanja na stvari?

– Vjerujem da se svaka ozbiljna priča na filmu, a koliko znam i Ante dijeli to mišljenje, mora gledati s blagim, gotovo neprimjetnim osmijehom. Razlika među nama je samo ta da on vjeruje da taj osmijeh mora biti malo “širi”, ja malo “uži”. No, bez obzira na njegovu širinu, osmijeh je strašno važan jer uz njega ne samo da priča više boli, nego je tačnija, adekvatnija gorko-slatkoj smjesi od koje nam se sastoji život.

Da li se na bilo koji način osvrćete na svoje ranije filmove?

– Pokušavam svaki film raditi drugačije. Manje-više uvijek polazim od glavnog junaka. Njegova priroda uveliko određuju strukturu priče, njen ritam i način pričanja, boju i na kraju čak i pokret kamere. Tako imam dojam, ili barem živim u toj iluziji, da mi je svaki film prvi, potpuno nov, jer su junak ili junakinja uvijek različit/a. Da toga nemam, tog uvijek novog, bojim se da bi već davno odustao od filma.

Reply
Share this

Blic online