Priča oko Rio Tinta u Srbiji svjetska je priča. Nije mala stvar kad na ulicu krenu tisuće ljudi u borbi za pravo na čisti zrak, čistu vodu, čistu zemlju. Moji dobri prijatelji sudjeluju u svakom protestu, posebno poštovanje osjećam prema Svetlani Bojković, velikoj umjetnici, časnoj ženi, i što nikako nije zanemarivo, mojoj vršnjakinji. Pokazala je mladima da u borbi za poštovanje čovjeka godine nisu važne – kaže popularna književnica Vedrana Rudan.

Nije tajna, ni novost da su njeni naslovi u vrhu čitanosti, da imaju visoke tiraže… Primerice, krajem prethodne godine ponovo, posle dve decenije, “Laguna” je objavila njenu knjigu “Ljubav na poslednji pogled” kojoj je prvi tiraž, kako je saopšteno, planuo za manje od mesec dana. Beskompromisna u svojim delima, u razgovorima za medije takođe, za “Blic” govori o pomenutoj i novoj knjizi koja izlazi krajem februara “Doživotna robija”, Novaku Đokoviću, vakcinama i pandemiji, Rio Tintu, (ne)mogućoj borbi…

No, u razgovor krenusmo od praznika…

Kako ste proveli praznike?

– Pred dvadeset godina sam iza sebe zatvorila vrata kancelarije i odlučila, nikad više neću imati radno vrijeme. Meni je svaki dan praznik. Slobodna, uz muža, mačku, čokoladu i Netflix uklizala sam u još jednu novu godinu. Protekla mi je bila uspješna, preda mnom su projekti kojima se radujem. Sreća počinje u osamdesetima. Osamdesetima? Kako vrijeme brzo leti? Srećom, izgledam i osjećam se kao da mi je pedeset. (smijeh)

U susret novogodišnjim praznicima u Srbiji je objavljena vaša knjiga „Ljubav na poslednji pogled“ koja, kako saopštava izdavač „Laguna“, za samo tri nedelje dobija novo izdanje… Knjiga govori o nasilju nad ženama, a kako vi gledate na evidentno veliko interesovanje?

– „Ljubav na posljednji pogled“ je moja najbolja knjiga. Ove godine slavi dvadeseti rođendan. Činjenica da se prvo izdanje rasprodalo u mjesec dana govori da je zlostavljanje žena, nažalost, vruća tema. Srećom, stvari kreću na bolje. Ako ne u „našim“ krajevima u svijetu svakako. Žene se još uvijek umlaćuju u Francuskoj jednako kao i u nekoj indijskoj zabiti, ali je to prepoznato kao zločin. Sve su žene zlostavljane. I uspješne i neuspješne i bogate i siromašne. Uostalom, ovih dana vaši mediji pišu da je čak i Karleuša žrtva svoga muža. Žao mi je što nije, bar tako pišu mediji, skupila hrabrost i prijavila ga. Kakvu poruku šalje svojim kćerima i ženama koje joj se dive? Cenim Karleušinu drskost, pamet, hrabrost… Ništa od toga joj ne može pomoći u ratu protiv nasilnika. Na ovu sam temu pročitala zanimljivu priču u knjizi Jodi Kantor i Megan Twohey, „ONA je rekla, Afera Weinstein“.

I?

– Svi znamo da je Weinstein bio veliki holivudski producent kome su hrabre žene došle glave. Jedna od njegovih žrtava je pohađala Harvard, posebno joj je bilo zanimljiv predmet profesorice Diane Rosenfeld „Rodno nasilje, zakoni i socijalna pravda“. Ona je na svojim predavanjima govorila o tome kako je pravni sustav u Americi stvoren tako da više štiti muškarce nego žene. Upoznala je studente i sa suprotnim primjerom, rezultatom istraživanja ponašanja bonobo majmuna, koje je pokazalo da se oni jednako odnose prema oba spola, te da su putem evolucije uklonili mušku seksualnu prisilu iz svoje zajednice. Kada muški bonobo postane agresivan prema ženki, ona ispušta poseban krik. Ostale ženke priskaču joj u pomoć, spuštaju se sa stabala i odbijaju napadača. Nažalost, mi se žene ma gdje u svijetu živjele ne ponašamo poput bonobo majmunica. Naprotiv, jedna smo drugoj najveće neprijateljice. Jodi Kantor i Megan Twohey za svoju su knjigu dobile Pulizera. Zbog njih holivudski zločinac Weinstein trune u zatvoru. Ne gubim nadu. Sigurna sam da će se i na ovim našim prostorima pojaviti žene koje će naše weinsteine strpati u tamnice. Borba protiv nasilja muškaraca nad ženama postala je svjetski trend. Svijet neće zauvijek ostati samo muški. Možda će uskoro u Srbiji tabloidi prestati Severinu i ostale žene nazivati pogrdnim imenima, „ugledni“ političari nekažnjeno silovati maloljetnice, a bivši ministri, suspektni zlostavljači, šetati slobodno i kesiti se u kamere. Ponovit ću, žene bi morale biti hrabrije, podržavati se međusobno, prijavljivati muževe zlostavljače, posebno to važi za uspješne žene u koje su upereni reflektori.

Tokom dogovora oko ovog intervjua rekli ste da vam je izvor velike tuge ovdašnja borba protiv Rio Tinta? Zašto?

– Priča oko Rio Tinta u Srbiji svjetska je priča. Nije mala stvar kad na ulicu krenu tisuće ljudi u borbi za pravo na čisti zrak, čistu vodu, čistu zemlju. Čitala sam da su neki opozicioni političari htjeli iskoristiti ogorčenje i uskočiti u vlak koji kreće prema boljoj Srbiji, ali su prepoznati kao lažni borci. Moji dobri prijatelji sudjeluju u svakom protestu, posebno poštovanje osjećam prema Svetlani Bojković, velikoj umjetnici, časnoj ženi, i što nikako nije zanemarivo, mojoj vršnjakinji. Pokazala je mladima da u borbi za poštovanje čovjeka godine nisu važne. Žao mi je što se tako nešto u Hrvatskoj nikad nije i nikad se neće dogoditi. Ovdje posluju mnoga “rija tinta”. Sjećam se slučaja kad su građani malog mjesta u Istri pokušali dignuti glas u ime zaštite ljudske okoline. Htjeli su od strane kompanije zaštititi šume, zrak, zemlju, vodu. Njihovi su krici bili grubo ugušeni, svaki novinar tko se usudio o tome pisati bio je tužen, država Hrvatska se obavezala da će, ako propadne projekt, investitoru nadoknaditi gubitak. Gradnju infrastrukture platili su hrvatski poreznici. Firma je danas jedna od najuspješnijih u svojoj branši, ima podršku Evropske unije, dobitak izvozi, a Hrvatskoj ostaje zagađena voda, zrak i bolesni ljudi koji žive u okolici. Ako se njihov život može zvati životom. Ipak, najveća i najopasnija multinacionalka u Hrvatskoj je Katolička crkva.

Zar?

– Ubija i pljačka već dvije tisuće godina. Hrvatska je s njom potpisala pakt pred trideset godina, zove se Vatikanski ugovori. Naši nam političari uporno tvrde da se Vatikanski ugovori ni na koji način ne mogu razvrgnuti iako svim građanima Hrvatske čine ogromno zlo. Katolička crkva se u Hrvatskoj u sve nekažnjeno miješa. Žene i abortus su joj omiljena tema. Njeni predstavnici, djecojepci u haljama, nikad ne preispituju svoje zločine, što je normalno kad govorimo o zločincima, ali njih ne prozivaju ni sudovi. Za Katoličku crkvu ne važe isti zakoni koji u Hrvatskoj ubijaju jadne vjernike i nevjernike. Hrvati na očajno stanje u zemlji odgovaraju masovnim egzodusom. Nitko ne zna koliko nas trenutno nema, ali je jasno da će ovdje ostati samo starci, a Hrvatska će se vrlo brzo pretvoriti u logor za imigrante. Za sada Hrvatska još uvijek sirotinju koja pokušava doći do Zapada drži na granici služeći se ognjem i mačem. Ne krivim hrvatsku policiju, za to su krivi hrvatski političari koji su od Zapada za svoju prljavu rabotu dobili veliku lovu.

Vratimo se ovdašnjoj borbi protiv Rio Tinta…

– Nadam se da će Srbija odjebati Rio Tinto, ali nisam optimist. Litij je danas ono što su nekad bili zlato i nafta. Koliko može goloruki narod protiv multinacionalne sile pokazat će vrijeme. Ne bismo se smjeli osvrtati na povijest. Ako pogledamo unazad vidjet ćemo da mali ljudi gotovo nikad nisu uspjeli u ratu sa razbojnicima koji danas vladaju svijetom. Ipak, kad već moramo umrijeti zaista je Musolini bio u pravu, bolje umrijeti kao lav nego kao ovca. Srpkinje i Srbi, vi koji svake subote dižete glas protiv Zla, divim vam se.

U tekstu na svom blogu osvrnuli ste se na pisanje Jadranke Kosor o Novaku Đokoviću za koga kažete da mu je najveća mana i krivica to što je svoj…

– Jadranka Kosor, naša bivša premijerka, nečasna je osoba. Živi u stanu otetom od dvojice srpskih dječaka koji su nakon smrti roditelja iseljeni iz centra Zagreba samo zato što su Srbi. Jedan od dječaka je počinio samoubojstvo, ali to gospođu nikad nije uznemirilo jer je sve bilo „po zakonu“. Odjednom ju je uznemirio Đoković koji je, prema njenom tumačenju, provalio u Australiju iako je znao da oni ne puštaju nikoga tko nije dva puta cijepljen. Nije jedina koja trenutno u Hrvatskoj baca drvlje i kamenje na Đokovića „antivaksera“. Zaboravljaju svi ti komentatori da je Đoković dobio vizu. Zajebavanje Đokovića je čisti politički čin. Australijski premijer pokušava pred izbore na „slučaju Đoković“ dobiti nekoliko političkih poena. Zanimljivo je da su Nadalu progledali kroz prste. Crnac James „Jesse“ Owens, slavni američki atletičar, bio je zvijezda Olimpijskih igara u Berlinu 1936. Osvojio je četiri medalje. Hitler nije bio oduševljen njegovim trijumfom. Priča o Đokoviću je priča o Hitleru i poslije Hitlera. Sramotno, ali toliko tipično za vrli, novi, svijet. „Zakon je jednak za sve.“ Zakon nikad nije bio jednak za sve i neće biti. Đoković je sve učinio „po zakonu“. Pitam se ono što se malo tko pita, koliko je bilo „po zakonu“ zabraniti ruskoj tenisačici Dataliji Vihjancevoj ulazak u Australiju iako je cijepljena, ali, sirotica, Sputnikom koji Australci ne priznaju. Danas biti cijepljen znači biti cijepljen „fajzerom“. O toj diskriminaciji ne pišu ostrašćeni kolumnisti. Njima je i to „po zakonu“.

Zašto vas, kako ste rekli, posebno intrigira tema o diskriminaciji cjepiva/vakcina?

– Poznata sam kao žena koja je vjerovala u cjepivo. Tri sam se puta cijepila Sinopharmom, srećom, ne idem u Australiju jer bi i meni zatvorili vrata. Zbog toga ne mogu ni do Trsta. Koliko god veliki broj svjetskih medija naglašava kako je Đoković bahat i kako je trebao poštovati pravila, mislim da on moćnicima smeta iz sasvim drugih razloga. Đoković pruža otpor i postavlja pitanja. Danas se više nego ikad cijeni poslušnost. Svi građani svijeta imaju demokratsko pravo i dužnost da ne misle svojom glavom. Zato Đokoviću treba skinuti glavu. Vjerujem u njega. Ne bi se našao u ovoj situaciji da je bahati glupan. Glupani smo mi koji bespogovorno slušamo. Ja sam slijepo vjerovala u cjepivo, epidemiolozima, teorijama o sojevima, danas sam sigurna da je samo u igri ogroman novac koji ide u džepove nekolicine razbojnika iz farmaceutske industrije. Kako da mi cijepljeni, obični ljudi sebi objasnimo da smo učinili sve „po zakonu“, a bolesnih sve više, bolnice se raspadaju, mrtvace nemaju kamo odložiti, a posao grobara je trenutno u Hrvatskoj najtraženiji. Kome vjerovati? Epidemiolozima? Vrijeme je pokazalo da pojma nemaju. Političarima? Ti profesionalni lažljivci se više i ne trude sakriti da bi za lovu i moć prodali rođenu majku. Zašto još uvijek nismo dobili odgovor na pitanje svih pitanja, odakle korona? Ameri se kunu da je pobjegla iz kineskog laboratorija, šišmiš je pao u zaborav, druge životinje nema na vidiku, omikron hara. Grčki alfabet ima 24 slova. Neka nam bog pomogne. Jutros sam na radiju čula kako se najuspješnije boriti protiv novog soja. Treba se cijepiti, za sada najmanje tri puta, prati ruke, nositi masku, držati distancu i biti doma. Blago Bezosu i njemu sličnima. Žive na svojim otocima sa svojim plastičnim komadima, daleko od zaražene gomile koja plaća milijarde za, uskoro svakodnevno cijepljenje, i umire od korone jer bez obzira na preporuke mora svakoga dana odlaziti na robiju.

Ove 2022. Evropska prestonica kulture je Novi Sad koji, kako se može čuti će vas pozvati, hoćete li se odazvati?

– Čula sam da ću biti gošća u Novom Sadu gradu koji je ove godine Evropski grad kulture. Taj bi me poziv jako radovao. Izdavačka kuća “Laguna” planira na Novosadskom sajmu knjiga promovirati moju novu knjigu. Dugo nisam bila u tom prekrasnom gradu.

Radujem se što ću vidjeti moje čitateljice i čitatelje. Ima još nešto zbog čega bi me ovaj poziv posebno usrećio. Pred dvije godine Rijeka je bila Evropski grad kulture. Nikome od organizatora nisam pala na pamet.

Krajem februara izlazi iz štampe vaša nova knjiga „Doživotna robija“. Prisetimo li se vaše izreke „Deca su bezuslovna ljubav i doživotna robija“ moglo bi se zaključiti da je na delu tema – roditeljstvo i deca?

– U pravu ste. To je roman o toksičnoj vezi između roditelja i djeteta. Svaka veza između roditelja i djeteta je najčešće otrovna. S jedne strane je dijete koje stalno ponavlja da ono nije izabralo da bude rođeno, prema tome, mama, tata, sve što ću vam učiniti je vaš izbor. S druge strane su roditelji koji u pravilu svom djetetu pružaju više nego mogu jer misle da su oni „krivi“ što meso njihova mesa postoji. Između roditelja i djece vodi se vječni rat. Bahata mladunčad s godinama postaje sve jača, s druge su strane ljudi opterećeni krivicom, vrijeme nije na njihovoj strani. Nedavno sam konačno spoznala da krv tvoje krvi ne mora biti znak bezuvjetne, doživotne ljubavi. U odnosu roditelj-dijete roditelj je uvijek na stolu za seciranje. Svi bismo mi jednom trebali sići s tog stola i svoje krvnike izbaciti iz srca. Vjerujte mi, lakše se živi. Eto, to je tema mog novog romana koga sam pisala tri godine. Jedva čekam da ga ugledam na policama.

Često objavljujete na vrlo čitanom blogu rudan.info, izlazi vam nova knjiga, mnogo radite. Niste umorni?

– Nikad nisam bila sretnija. U godinama sam kad mi je svaki dan užitak. Život mi izmiče, zato mi je dragocjen. Surfam po mobitelu i brišem, brišem, brišem. Netko će reći ili misliti da je, kad si star, bolje čuti u slušalici glas neprijatelja nego živjeti u tišini. Volim tišinu. Kad se u nju ušuškam mogu razgovarati samo s meni dragim ljudima. Nema ih mnogo, ali oni su moj zrak, moja voda, moja hrana, moja sreća, moja utjeha, vrisak veselja u slušalici kad učinim nešto dobro. Sigurna sam da sam i ja njima sve to. Bez dobrih prijatelja život u ovakvom svijetu ne bi imao smisla. Skupa smo jači i, koliko god to perverzno zvučalo, sretni.

Reply
Share this

Blic online